Fantastična priča Maje Ćatović “Moj Leo”, u nedjelju na programu RBP
Na programu Radija Bijelo Polje u nedjelju 03. novembra emitujemo priču, “Moj Leo”, Maje Ćatović, objavljenu u zbirci “Zmajevi dolaze” učenika osnovnih i srednjih škola.
Serijal emisija Fantastične priče emitujemo u sklopu projekta VII Regionalnom festivalu fantastične književnosti REFESTICON 2019.
Donosimo vam djelić priče, a u nedjelju slušajte nastavak.
***
Zovem se Hugo. Živim sa porodicom, ali nemam mnogo prijatelja. Imam krupne oči, krila i krljušt. Moja braća i sestre nemaju krljušt. Oni imaju perje i kljun. Mama kaže da je to zato što sam poseban. Ponekad kada sam nervozan i ljut osjećam toliku toplinu u sebi, kao da je tu neki vulkan koji samo čeka da eksplodira. Volim da se igram i letim, ali najviše od svega volim da istražujem nova mjesta. To uglavnom radim u tajnosti jer se mama ne bi složila s tim. Ona ne voli kada idem daleko od kuće. Vjerovatno brine da će mi se nešto desiti, kao i svaka druga mama... pretpostavljam. Ali možda je više zabrinuta zbog toga šta bih mogao otkriti....
Jednog dana igrali smo se kao i obično u našem gnijezdu, ali ispala nam je lopta. Otkotrljala se niz drvo i otišla daleko. Uvijek sam ja išao po loptu, bio sam najveći i najbrži, pa mi to nije bio problem. Sletio sam dolje i krenuo ka lopti, međutim nijesam je vidio. Zašao sam u dubinu šume, ali je i dalje nije bilo. U daljini začuo sam šum. Nešto je definitivno bilo tamo. Bio sam prilično hrabar i otišao da vidim što je. Kako sam se približavao začuo sam plač. Razgrnuo sam žbunje. Ono što sam vidio bilo je strašno. To je bilo dijete. Pravo pravcato dijete. Mislio sam da je to samo izmišljotina koju nam pričaju kao priče za laku noć. Do sada sam jedino vidio odrasle ljude, ali ono je bilo tako sićušno. Imalo je male oči, male ruke, male noge. Gledalo me zaprepašćeno. Jedva je uspjelo da izusti sasvim tiho: ”Zmaj!”
Nijesam znao šta mu to znači. Svi znaju da su zmajevi sigurno izmišljeni, ali zbunjivalo me je to što sam do prije minut isto to mislio i za djecu. Uzeo sam to dijete u naručje i rekao:
”Ćao, ja sam Hugo!”.
Pogledalo me je i reklo uplašeno: ”Ja sam Leo.”
Pitao sam ga što radi ovdje. Rekao je da je izgubljen i da ne može da nađe roditelje. Odmah sam znao što treba da uradim. Odnio sam ga do našeg gnijezda i pokazao ga mami. Svi osim mene su ga se plašili. Nijesam vidio razlog za to. Bio je toliko bezbrižan i mali da sam bio gotovo siguran da nikada nikome ne bi naudio, iako sam ga tek sada upoznao.
Vidjevši da se mami neće promijeniti mišljenje, odveo sam ga sa mnom u šetnju. Pitao sam ga malo o njegovom životu. Rekao mi je da je posljednje čega se sjeća bio odlazak na safari s roditeljima. Od tada mu je sve nepoznato. Rekao sam mu da se ne brine, iako sam i ja bio pomalo zabrinut, da budem iskren.
“Gladan sam” - reče Leo.
“A šta uopšte vi djeca jedete?” - upitao sam ga.
“Jede mi se riba” - odvrati on.
“U redu”.
Stavih ga na leđa i odletjesmo do najbliže rijeke kako bih mu nabavio neku ribu. Leo je bio toliko srećan. Imao je osmijeh od uha do uha, očito nije nikada letio. U tom trenutku srce mi je bilo ispunjeno radošću. Koliko je samo lijep osjećaj kada usrećujete nekoga. Stigli smo do rijeke. Leo me upitao kako ćemo upecati ribu kada nemamo štap. Uopšte mi nije bilo jasno kakav nam štap treba. Uzeo sam ribu kandžom, što je u potpunosti iznenadilo Lea. Pojeo je ribu i zaspao.
***
Audio snimak priče možete naći na našem portalu
http://refesticon.com/index.php/multimedija/zmajevi-dolaze-audio
Fantastične priče na programu Radija Bijelo Polje nedjeljom od 17 časova i 30 minuta.
Redakcija portala Refesticon
