twitter

"Igra prijestola" je praznik komercijalnog licemerja

Ako ste verni ljubitelj serije “Igra prijestola” a čitali ste knjige Džordža Martina po kojima je nastala, može biti upitan vaš stav prema njima. Za početak, on svoj književni serijal još nije završio i serija se davno “odrodila” od književnog predloška. Može se reći da je postala ono nad čime su se Martin i obožavaoci njegovih knjiga zgražavali.

Oksfordski rečnik fanfiction, fanfikšn, fanovsku, obožavateljsku literaturu, ili još bolje “fanovsko djelo”, definiše kao djelo čiji je autor ljubitelj tuđe knjige, TV serije ili filma, i koristi njihove likove kao svoje.
Definicija je pomalo nepotpuna jer je ključno da fanovsko djelo ima uporište u omiljenom univerzumu i da je tim dijelom uložen trud da se postojeće priče prošire.
Svakako je uobijačeno da se likovi uzimaju kao noseći, ali to nije presudno bitno, mogu se javiti i novi likovi, a sudbine postojećih mogu biti i drugačije od zamisli originalnog autora.
Recimo da se fanovskim djelima stvaraju paralelni svetovi u odnosu na već postojeći, autorov.
Kakve to ima veze sa serijom “Igra prestola”?
Pa prije svega u tome što se gornja definicija za sve posle pete sezone može primijeniti i za ovaj “planetarni fenomen”, ali i zato što nove sezone, pogotovo pred kraj završne za kojom vlada nezapamćeno interesovanje, imaju malo veze sa idejama književnog serijala Džordža Martina.
Toliko, da je Martin prije početka emitovanja osme sezone izjavio da ne zna kako će se serija završiti i da to nema veze sa onime što radi za roman “Vjetrovi zime”, pretposlednjem u serijalu, na koji se čeka već osam godina.
“Igra prijestola” je unikatna po tome što se dogodilo da je ekranizacija jednog serijala u nastajanju “pretekla” radnju iz svog predloška.
Zbog toga je načinjeno solomonsko rešenje da serija nastavi da ide svojim tokom, dok Martinove ideje za poslednja dva romana i okončanje sage ostaju, manje ili više, misterija.
Sve to ne bi bio nikakav problem u doba opšte serijalizacije i dominacije isključivo najisplativijih projekata sa unaprijed zacrtanom ciljnom grupom, da Džordž Martin do snimanja visokobudžetne serije nije bio jedan od najvećih protivnika fanovske literature, prijeteći tužbama svima koji bi se usudili da svoje ideje smjeste u njegove zamišljene svetove i smatrajući takvu vrstu djela povredom autorskih prava.
Nažalost, u opštoj pomami za završnim epizodama, rijetko se čuju disonantni tonovi i riječ koja bi ovo najbliže opisala, a to je – licemerje.
Skretanjem sa originalnog toka priče u visokobudžetni fanfikšn likovi iz književnog serijala polako poprimaju obrise likova očekivanih za TV serije.
Džordž Martin je dobro poznat po surovosti i nemilosrdnosti prema svojim junacima i to mu je bila jedna od najupečatljivijih karakteristika.
Martin je toliko odraz novog vijeka da se sa Tolkinom čija su djela imala utemeljenje u predanjima zapravo i ne može porediti – seks, brutalnosti i makijavelističko ponašanje aristokratije imaju ne samo osnove u istoriji, nego i u modernoj politici.

Međutim, upravo jedan od tih glavnih aduta biva oslabljen jednim drugim makijavelizmom, a to su zahtevi televizijskih producenata i publike, gdje među ljubiteljima počinju da se javljaju sumnje da se scenario koriguje prema priželjkivanjima gledalaca.
Ne bi tu bilo ničega spornog da je riječ o striktno televizijskoj seriji, ali nikad ne bi trebalo izgubiti iz vida da je “Igra prijestola” svoj život započela kao književni serijal. I to vrlo kvalitetan.
I u vrijeme dok je serija pratila radnju iz romana bilo je jasno da je riječ o vrlo ambicioznom, ako ne i nemogućem poduhvatu.
Romani su zasnovani na pažljivo izvajanim likovima, veoma komplikovanim, a samim tim i životnim, likovima koji od čitaoca zahtijevaju punu pažnju da bi njihova djela i motivacije bili shvaćeni i prihvaćeni.
Televizijska serija je sasvim drugačiji medij i posjeduje limitirane načine da lik u takvoj mjeri približe gledaocu.
Ograničenja televizijske serije kao medija od samog su starta pojednostavljivala Martinove junake i bilo je potrebno poznavati književni predložak za dublje razumijevanje radnje.
S druge strane, televizijska publika mogla je da prati tok radnje, ali bivala je uskraćena za punu snagu Martinove mašte i sposobnosti da svoje likove izvaja.
S tim manjkavostima televizijska serija je opet sa djelimičnim uspjehom težište prebacivala na jednako komplikovan izmaštani svijet.
Sa podizanjem budžeta, svi ti egzotični gradovi i ezoterična bića postajali su vizuelno raskošniji, ali mogli su samo donekle da dođu do suštine autorovih zamisli.
Samim tim, iz aspekta vjernih gledalaca, nije tranzicija ka fanfikšnu bila tako bolna.
Ali ostaje sumnja da i pored sveg planetarnog uspjeha, neka književna djela naprosto nije moguće na pravičan način ekranizovati.
Na kraju krajeva, kad govorimo o seriji, spominjemo njeno ime, “Igra prijestola”.
A zapravo je riječ o naslovu prvog romana, dok se uglavnom zaboravlja da je naziv serijala “Pjesma leda i vatre”.
Možda tu negdje i leži poenta, jer kada gledamo seriju, ne gledamo toliko “Pjesmu leda i vatre”, već – “Igru prijestola”.

Izvor: wordpress.com